REIS, Piri (Hadji Muhyiddin Piri), gusar, moreplovac, admiral i kartograf (Gelibol, oko 1465-70 - 1554). Odrastao je u Galipolju (Gelibolu), onovremenoj najznačajnijoj turskoj pomorskoj bazi. Njegov stric Kemal Reis bio je poznati pirat i moreplovac s kojim je Piri počeo ploviti i četrnaest godina učio pod njegovim patronatom. Od 1487. do 1493. proveo je ploveći obalom sjeverne Afrike, Španjolske i Italije kao i otočjem zapadnog Sredozemlja. Kasnije je zapisao kako su tijekom toga vremena "...plovili Sredozemljem i nemilosrdno se borili protiv neprijatelja vlastite vjere." Za vrijeme plovidbe vodio je bilješke i skicirao obale i otočja. Skupljao je crteže i karte. Godine 1487. sudjelovao je u napadu na Malagu, iako mu je bilo tek 16 ili 17 godina. Sudjelovao je i u pomorskim bitkama kod Valencije, Sardinije, Sicilije i Korzike. Godine 1495. sultan Bejezid II. ponudio je njegovom stricu mjesto mornaričkog admirala i titulu Reis (što je najvjerojatnije značilo status admirala ili kapetana). U tursko-venecijanskom ratu 1499-1502. Piri je zapovjedao vlastitim brodom u Kemalovoj floti. Godine 1506. Kemal i Piri preuzeli su kontrolu na plovnoj ruti Sicilija-Tunis. Kemal je 1511. poginuo u brodolomu kod Rodosa, ali ga Piri na tom pohodu nije pratio. Prema izvještaju Katip Çelebije, Piri je surađivao i s turskim gusarom Barbarossom u pljačkanju francuskih trgovačkih brodova. U Galipolju je 1513. sastavio prvu od svoje dvije karte svijeta. Sačuvan je samo segment Atlantika s dijelovima zapadne afričke obale i istočne obale Novog svijeta. Karta je vjerojatno prikazivala cijelu Europu, Aziju, Afriku i otkrivene dijelove Amerike. Na marginama napominje da se služio Kolumbovom kartom. Godine 1517. zapovijedao je flotilom koja je pratila velikog vezira (Sadrazan) Ibrahim Pašu na putu u Aleksandriju. S dijelom flote plovio je Nilom uzvodno do Kaira, gdje je i predstavio svoju kartu svijeta sultanu (Yavuzu) Selimu I. Bilješke i karte objedinio je 1521. u prvu rukopisnu verziju Kitab-i Bahriye (Knjiga o plovidbi, upute za pomorce). Revidirani i prošireni (210 umjesto 130 poglavlja i karata) rukopis iz 1526. je posredovanjem Ibrahim Paše predan sultanu Sulejmanu Veličanstvenom. Taj praktični plovidbeni, ali i umjetnički rukopis nazivali su "...najvećom geografskom otomanskom zbirkom svoga vremena". Brojne kopije tog rukopisa čuvaju se u nekoliko biblioteka u Istambulu i širom svijeta. Osim obilja podataka o Sredozemlju, gradovima i zemljama na njegovim obalama, pruža vrlo precizne podatke o pomorstvu i navigaciji toga vremena. Knjiga počinje dugim poetskim uvodom, koji je najvjerojatnije napisao dvorski historik i književnik Muradi prema Pirijevim podacima. U uvodu druge verzije, pisane u stihovima, daju se informacije o gotovo svim uvjetima i aspektima plovidbe, o smjeru vjetra, kompasu, određivanju geografske širine, izradi i upotrebi karata, pomorskoj i oceanskoj geografiji kao i o novim geografskim otkrićima Španjolaca i Portugalaca. Središnji dio Kitab-i Bahriye pisan je prozom i sadrži preko 200 pomorskih karata s vrlo detaljnim opisima otočja, obale i luka Sredozemlja. Svako poglavlje posvećeno je pojedinoj regiji Sredozemlja i popraćeno kartom. Najveće su izmjene u odnosu na prvu verziju doživjeli prikazi Jadranskog mora i zapadne obale Italije. Prepisivači prve verzije Kitab-i Bahriye sebe su potpisivali, dok su prepisivači drugog izdanja ostajali anonimni. Iluminatori druge verzije su istambulski minijaturisti Nakkas Osman, Ali Celebi, Mehmed Beg, Velican, Molla Kasim, Molla Tiflisi ili Nigari. U nekim kopijama druge verzije ispuštan je tekst, što je rezultiralo nastankom pravih plovidbenih atlasa. Jedna se kopija Kitab-i Bahriye tako pripisuje Seyyid Nuhu, a vjerojatno je prepisivač dodao to ime fiktivnog autora. Zabluda je potkrijepljena time što je uključen i prikaz Crnog mora, koje Piri nije kartografirao u svojim originalnim radovima. Kitab-i Bahriye je dio portulanske tradicije kasnog srednjeg vijeka i rane renesanse. To je priručnik za pomorce, slično kao što su bili izolari i portulani. Ta knjiga predstavlja pravi pomorski priručnik za navigaciju Jadranskim morem. Godine 1528/29. Piri je izradio i drugu kartu svijeta, koju je također poklonio sultanu. Na njoj su zabilježena otkrića koja su nastala u vremenu od nastanka prve karte svijeta. Kao i u slučaju karte iz 1513, jedini sačuvani dio je četvrtina cjelokupne karte, odnosno opis Atlanskog oceana s dijelom Novog svijeta. Opisi otočja i obale pokazuju sličnosti s izolarima, posebno onima iz izolara Bartolommea dalli Sonettija iz 1486. Svaka karta ima samostalnu ružu vjetrova, s oznakom sjevera. Jedna od verzija Pirijevog atlasa Kitab-i Bahriye iz 1526. čuva se u Süleymaniye Library, Ayasofya, Istambul. Ta je verzija službeno faksimilsko izdanje objavljeno u 4 sveska. To je izdanje pripremljeno 1988. pod pokroviteljstvom The Historical Research Foundation, Istambul Research Center u izdanju Ministry of Culture and Tourism of the Turkish Republic u Ankari. U drugom svesku s podnaslovom Dalmacya kiyilari objavljene su 23 karte koje se odnose na hrvatsku obalu i otočje istočnog Jadrana. Taj svezak sadrži karte gradova Dubrovnika s okolicom, Šibenika, Zadra, Medulina, Pule, Rovinja, Vrsara, Poreča, Novigrada, Umaga, zatim karte otoka Mljeta, Korčule, Visa, Hvara, Molata, Škarde, Raba, Premude, Paga, Krka, Cresa, Unije, Verude. Njegovi se portulani ubrajaju među najstarije kartografske dokumente osmanske izrade koji hrvatske zemlje prikazuju u krupnijem mjerilu. Godine 1547. kao admiral zapovjedao je brodovima na Crvenom i Arapskom moru, koji su bili stacionirani u Suezu. Nakon što se u Yemenu opskrbio brodovljem napao je Aden 1548. i osvojio ga 1549. Svoj posljednji pohod vodio je protiv Portugalaca kod Hormuza (Hürmüz) 1550-52, ali nije zauzeo citadelu, niti se direktno konfrontirao s portugalskim ratnim brodovljem. U starosti od osamdeset godina, optužen je za intrige na dvoru i urotu te pritvoren. Kako je i poražen u pomorskoj bitki s Portugalcima, dodatno je optužen za napuštanje flote i kukavičluk zbog zaštite vlastitih interesa i bogatstva, stečenih kroz godine piratstva i plovidbe. Sultan Sulejman Veličanstveni ga je optužio za izdaju i osudio na smrt. Pogubljen je 1554. u Egiptu, a njegova su bogatstva dodijeljena državnoj riznici i otpremljena u palaču Topkapi Serai u Istambulu.