Marin Popović: Prikazi nacionalnih parkova na webu. Diplomski rad, Geodetski fakultet, 2002.
| << | | SADRŽAJ | | >> |2. OPĆENITO O INTERNETU I WORLD WIDE WEBU
Internet možemo definirati kao svjetsku računalnu informacijsku mrežu, sastavljenu od velikog broja manjih međusobno povezanih računalnih mreža, koja omogućava prijenos informacija između računala koji čine mrežu. Dakle internet bismo mogli definirati kao mrežu svih mreža. To doslovce znači da je to najveća mreža koja povezuje milijune osobnih računala, lokalne (LAN) i raširene (WAN) mreže u zajedničku mrežu. Računala i pojedine mreže pritom su u internet povezani na različite načine. Tako razlikujemo više vrsta veza kojima se služi internet. S jedne strane prosječni se korisnik u većem dijelu svijeta spaja na internet putem modema. S druge strane postoje veze kojima se povezuju računala koje zovemo serveri, hostovi ili čvorovi. To su većinom iznimno snažna računala sposobna za obradu ogromnih količina podataka, a upravo preko njih se pojednici spajaju modemom na internet. Serveri su najčešće umreženi satelitskim i radijskim vezama te svjetlovodnim i telefonskim kablovima. Ta računala su povezana specijaliziranim računalima koje nazivamo usmjernicima (routerima). Usmjernici provjeravaju kamo idu podaci koji se kreću preko interneta te odlučuju kojim će ih putem poslati.
Za razliku od tradicionalnih medija za prijenos podataka kao što su radio i televizija internet je decentralizirana mreža što znači da nema središnjeg mjesta iz kojeg je upravljana. Podaci putuju mrežom podijeljeni u pakete. Svaki od tih paketa sadrži podatke o tome odakle je krenuo i gdje mu je odredište. Upravo zbog toga nije važno kojim smjerom ovi paketi prolaze sve dok su na svom odredištu pravilno sastavljeni, dakle nije važno kojim putem poslana poruka putuje internetom - ona će na kraju naći svoj put do cilja. Za njihovo pravilno putovanje internetom te sastavljanje na odredištu brine se TCP/IP protokol, koji ima zadatak da poruka stigne u istom obliku u kojem je poslana. Internet je zasnovan na klijent-server relaciji između računala nazvanoj klijent-server arhitektura. U klijent-server arhitekturi neka računala se ponašaju kao serveri ili poslužitelji podataka, dok se druga računala ponašaju kao klijenti ili primatelji podataka, i to tako da računalo klijent može pristupiti mnogim različitim serverima, a pojedinačnom serveru može pristupiti više različitih računala klijenata. Jednom kada računalo klijent uspostavi vezu sa serverom koji sadrži tražene informacije, server ih šalje klijentu u obliku datoteke (file). Poseban računalni program zvan preglednik (browser) omogućava korisniku traženje dokumenta.
2.1. Povijest interneta
Razvoj interneta kao globalne mreže ponajprije je ovisio o razvoju sredstava komuniciranja. Izumi telegrafa, telefona, radija i računala bili su tako podloga za pojavu interneta.
Internet je nastavak računalne mreže uspostavljene u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 1960. godine od Advanced Research Projects Agency (ARPA), koja je povezivala nekoliko računala u četiri sveučilišta u državama Kalifornija i Utah. Ta prva računalna mreža uopće, nazvana je ARPANET (ARPA NETwork). Znanstvenici su izgradili ARPANET s namjerom da to bude mreža koja će još uvijek uspješno raditi i u slučaju da dio mreže bude oštećen. Takav koncept bio je važan vojnim organizacijama koje su proučavale načine da održe komunikacijske mreže u funkciji i u slučaju nuklearnog rata. Bilo je to vrijeme hladnog rata, i upravo ta stalna ratna opasnost i želja da se uvijek bude ispred protivnika, donijela je svijetu mnoge proizvode i tehnološke inovacije kojih, kako smatraju neki povjesničari ne bi bilo bez Hladnog rata. Prvotno zamišljen kako bi omogućio visoku učinkovitost u komunikaciji između istraživačkih centara, sveučilišta i vladinih agencija SAD-a internet je ubrzo prerastao u internacionalnu mrežu dostupnu svima. Kako je ARPANET rastao u 1970-ima, sa sve više i više sveučilišta i institucija koji su se spajali na njega, korisnici su uvidjeli potrebu razvijanja standarda za put kojim će podaci biti prenošeni internetom.
Kronologija:
Prva zabilježena deskripcija socijalne interakcije omogućene putem mreže bila je serija dokumenata koju je napisao J.C.R. Licklider u kolovozu 1962. godine, raspravljajući o svojem konceptu "Galactic Network". On je zamislio globalno povezan set računala preko kojih bi svatko vrlo brzo mogao pristupati podacima i programima sa bilo koje stranice. Ovaj koncept bio je vrlo sličan internetu danas. Licklider je inače bio na čelu istraživačkog tima računalnog istraživačkog programa u DARPA-i (U.S. Defense Advanced Research Projects Agency), koji je započet u listopadu 1962.
Godine 1969. ARPANET povezuje prva četiri sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama, tako što su istraživači u četiri kampusa u Sjedinjenim Državama stvorili prve servere ARPANETA, povezujući Stanford Research Institute, UCLA, University of California Santa Barbara i University of Utah. Tako je nastao internet.
U listopadu 1972. godine Robert E. Kahn organizirao je veliku demonstraciju ARPANETA na International Computer Communication Conference (ICCC). Bila je to prva javna demonstracija nove tehnologije. Te iste godine, iako u eksperimentalnoj fazi, predstavljena je i elektronička pošta.
Godine 1973. ARPANET se širi u međunarodnim okvirima, povezujući University College u Londonu i Royal Radar Establishment u Norveškoj. Te je godine DARPA pokrenula istraživački program koji je trebao istražiti tehnike i tehnologije za međusobno povezivanje različitih mreža. Projekt je nazvan Internetting project, a sistem mreža koji je bio produkt istraživanja, nazvan je "Internet". Sustav protokola, koji je nastao ovim projektom, postao je poznat kao TCP/IT Protocol Suite (nakon što su razvijeni protokoli Transmission Control Protocol (TCP) i Internet Protocol (IP).
Od 1974. do 1981. godine, ARPANET se proširio iz vojno-istraživačkih krugova, i tako se šira javnost upoznaje s činjenicom da se umrežena računala mogu koristiti i u svakodnevnom životu u komercijalne svrhe.
Godine 1976. britanska kraljica Elizabetha šalje svoju prvu kraljevsku e-mail poruku.
Godine 1979. Tom Truscott i Jim Ellis, studenti s Duke Universitya i Steve Bellovin sa Sveučilišta u Sjevernoj Karolini uspostavili su prve USENET newsgrupe. Korisnici iz čitavog svijeta priključili su se diskusijskim grupama u razgovorima o mreži, politici, religiji i tisućama drugih tema.
Godine 1982. po prvi put je upotrijebljen termin internet.
Godine 1983. TCP/IP je postao jedinstveni jezik interneta.
Godine 1984. William Gibson prvi je put upotrijebio naziv "Cyberspace" u svom romanu "Neuromancer". U to je vrijeme broj hostova interneta prešao 1000.
Godine 1987. broj hostova interneta prelazi 10 000.
Od 1988. godine internet postaje jedno od osnovnih sredstava komunikacije, a počinju se javljati i pitanja privatnosti i sigurnosti u digitalnom svijetu. Ta pitanja su postala još naglašenija 1. studenog iste godine, kada je program nazvan "internetski crv" privremeno onesposobio između 6000 i 60 000 hostova interneta.
Godine 1990. ARPANET prestaje postojati. Iste godine broj hostova prelazi 300 000.
Godine 1991. rođen je The World Wide Web. Na Sveučilištu u Minnesoti grupa istraživača koju je vodio programer Mark MaCahill stvara "Gopher", prvi point-and-click način navigacije po datotekama na internetu.
Te iste, 1991. godine, Tim Berners-Lee, koji je radio u laboratoriju CERN u Švicarskoj, izumio je kod "alt.hypertekst", koji je omogućio kombiniranje riječi, slike i zvuka na stranicama weba.
Godine 1993. pušten je u upotrebu Mosaic, prvi grafički baziran preglednik weba.
Godine 1995. grupa programera iz Sun Microsytemsa na čelu s Jamesom Goslingom stvorila je program nazvan Java.
Godine 1996. postoji više od 10 milijuna hostova.
2.2. Usluge (servisi) na internetu:
Dok se TCP/IP kao protokol najniže razine brine za način međusobnih povezivanja i komuniciranja računala, protokoli više razine poput FTP-a, TELNET-a, NNTP-a, pa i HTTP-a određuju način na koji se specifične vrste podataka prenose preko interneta. Neki od najčešćih su:
FTP
File Transfer Protocol (FTP) - Servis kojim se služimo kako bismo prenosili datoteke (fileove) preko interneta. To je jedan od najranijih protokola interneta, a sve do 1995. godine bio je prema obimu prenošenih podataka najkorišteniji protokol interneta. Od tada ga prestiže HTTP protokol odnosno world wide web. Premda manje popularan od weba još uvijek se često koristi u internet zajednici, ali ponajviše u kombinaciji s webom.
USENET
Network News Transfer (Transport) Protocol (NNTP) - Protokol za prenošenje novinskih članaka između novinskih grupa na NEWS poslužiteljima te s poslužitelja na osobno računalo. Radi se o sustavu u kojemu svatko može sudjelovati tako da postavi pitanje ili da svoj odgovor u točno određenom direktoriju na NEWS poslužitelju. U roku od nekoliko sati na pitanje će vjerojatno biti odgovoreno i to zahvaljujući velikom broju posjetitelja takvih novinskih grupa. Novinske grupe su i zamišljene upravo radi razmjene iskustava pa se tako u njima na relativno lagan način može doći do odgovora na postavljena pitanja. Za pregled novinskih grupa na osobnom računalu potreban je program za njihovo pregledavanje, a većina današnjih web pretraživača imaju integrirane vlastite programe za tu svrhu.
E-MAIL
Servis koji koristi SMTP (Simple Mail Transfer Protocol) odnosno POP3 (Post Office Protocol 3) - protokole koji omogućuju prenošenje elektroničke pošte preko interneta. Taj servis od samih je početaka interneta jedan od najpopularnijih servisa, a to će i dalje ostati upravo zbog njegove važnosti u komunikaciji na svim razinama.
GOPHER
Servis više manje sličan webu s tim da nema mogućnost zajedničkog prikazivanja teksta i slike. Pojavio se nešto prije weba te je bio popularniji od njega sve do pojave prvih grafičkih preglednika.
WORLD WIDE WEB (WWW, web)
World Wide Web je grafički hipertekstualni način upotrebe interneta koji koristi protokol HTTP za prenošenje stranica weba i drugih podataka preko interneta (sa servera do korisnikova računala). Web stranice pisane su u HTML (Hypertext Markup Language) jeziku. Za taj način upotrebe interneta posjetitelj mora upotrebljavati preglednik weba, koji omogućuje posjetitelju interneta pregledavanje stranica pisanih u jeziku HTML. Bitne razlike po kojima se web razlikuje od ostalih načina upotrebe interneta je to što omogućava hipertekstualne veze između dokumenata, te što omogućuje kombinirano prikazivanje teksta, slika, zvuka i videa, dakle omogućuje integraciju informacijskih sadržaja.
Hipertekst je dokument ili sustav s povezanim tekstualnim jedinicama. To je elektronička slika teksta ugrađenog u računalo i može se jedino unutar računalnog sustava ispunjavati, mijenjati i čitati. Koncepcija hiperteksta temelji se na računalnom sustavu koji korisniku pruža mogućnost prikazivanja kroz mrežu pojedinačnih tekstualnih sadržaja. Pristup tekstovima omogućava prepoznavanje položaja i smjer kretanja kroz mrežu. Osnovni je cilj hiperteksta spremanje sadržaja u računalo na takav način da ga korisnik može pregledavati i pretraživati na bilo koji način koji mu trenutno odgovara. Time se potpuno osigurava sloboda korisnika u procesu pretraživanja, a svaki sadržaj nosi oznaku veze s drugim sadržajem. Mreža veza čini strukturu modela hiperteksta. Veze imaju dva kraja: izvor i odredište. Obilježene veze između informacijskih jedinica pružaju takav sustav navigacije koji uvelike olakšava traženje odgovarajućeg sadržaja.
HTML nije pravi programski jezik poput Pascala, Visual Basica ili C++, već je zamišljen kao standardni sustav namijenjen opisivanju sadržaja i strukture stranica weba. On definira kako će se slika ili bilo koji drugi objekt na stranici weba postaviti u odnosu na tekst. Dokument napisan u jeziku HTML obično se naziva stranica HTML-a ili weba. Takve stranice izrađuju se kada se bilo kakav dokument (tekstovi, slike, glazba, filmovi) žele objaviti na webu. Same stranice izrađuju se umetanjem tagova HTML-a koji definiraju položaj i izgled teksta, slika, tablica i drugih objekata koje može koristiti stranica weba. Tagovi se uglavnom rabe po principu da postoji početni i završni tag. Tako npr. <html> određuje početak stranice HTML-a, a </html> određuje završetak stranice. Svi ostali tagovi te tekstovi postavljaju se između ova dva taga ili ih preglednik neće prikazati.
Osim tagova HTML-a stranica može sadržavati elemente Javascripta, Jave i Active X-a. Ti elementi proširuju mogućnosti jezika HTML.
HyperText Transfer Protocol je komunikacijski protokol koji se koristi za prijenos dokumenata HTML-a preko interneta. Drugim riječima to je protokol na kojemu se zasniva web. Dok jezik HTML omogućuje istodobno prikazivanje teksta i slike protokol HTTP se brine kako će te slike i tekst biti prenošeni preko interneta.
Još jedan važan element weba je Uniform Resource Locator (URL). To je sustav adresiranja koji se koristi u preglednicima weba. Pomoću URL-a može se pozvati svaki dostupan dokument ne samo na webu već i općenito na internetu. URL adresa se sastoji od imena protokola koji se želi koristiti, imena servera kojem se želi pristupiti te od točnog mjesta (direktorija) na serveru na kojem se nalazi dokument kojem želite pristupiti.
S obzirom da se može odabrati protokol koji želimo to znači da se preko preglednika weba može pristupiti i FTP, GOPHER ili NEWS, a ne samo poslužiteljima weba. Kako je web ipak najčešći protokol današnjice, a za njega su i napisani preglednici, uobičajeniji URL prefiks koji se koristi je http.
U preglednik se URL upisuje u sljedećem obliku:
http://www.carnet.hr/neki_direktorij/dokument.html.
Pritom je http protokol koji se koristi, www.carnet.hr je ime servera koji se poziva, a neki direktorij je bilo koji direktorij na tom serveru, pri čemu je dokument.html bilo koji dokument koji želimo pozvati.
Napomena: U ovom poglavlju upotrijebljeni su podaci iz knjige (Sušanj 1996.) te s interneta (URL 1), (URL 2), i (URL 3).